Zna zašto ptice pjevaju

Helena Janson naša je sugrađanka koju možda nećete samo vidjeti kako šeće ulicama Osijeka, već ju možete ugledati i na nebu iznad grada. Naime, ona je već dugi niz godina uspješna osječka padobranka, ali i violinistica orkestra Hrvatskoga narodnoga kazališta u Osijeku.

Kako i kada ste se počeli baviti skakanjem padobranom?

Sportom sam se bavila od samog djetinjstva i sport je u najranijim godinama moga života bio moja opcija. U osnovnoj školi bavila sam se sportskom gimnastikom, tenisom, skijanjem i plivanjem. S otprilike 16 godina dobila sam priliku učlaniti se u društvo padobranaca i shvatila sam koliko je to zapravo zanimljivo i zabavno, te sam morala i sama okušati u skoku padobranom. S obzirom na to da sam bila sportašica, imala sam tu sreću da moj prvi skok bude zajedno s dva nastavnika. U skoku s visine od 2500 metara, slobodni pad u društvu nastavnika trajao je 30 sekundi, nakon čega je tek uslijedilo otvaranje padobrana. I upravo zbog tog skoka, postala sam prva osoba u Jugoslaviji koja je izvela skok na taj način.  

Kada ste dobili potvrdu da možete samostalno skakati? Kako se to uklapa u Vaš svakodnevni život?

Nakon 50 obavljenih skokova dobije se dozvola, odnosno potvrda da se možete baviti padobranstvom i sudjelovati na natjecanjima. Već na prvom natjecanju osvojila sam 2. mjesto, a uslijedilo je omladinsko prvenstvo na kojem sam odmah postala državna prvakinja, potom svjetska natjecanja i već je moj život bio obilježen padobranstvom kojeg sam sama izabrala i koje je bilo samo moj izbor. Inače, potječem iz glazbene obitelji. Majka je bila profesor klavira, a otac flaute i oni su za mene odabrali violinu, kao nešto čime bih se ja trebala u životu baviti. Zbog toga danas radim u HNK i sviram drugu violinu u orkestru. Padobranstvo je pak nešto što sam sama odabrala, moja prva ljubav. Zbog toga mi ga nije teško uskladiti s profesionalnom karijerom violinistice, a imam i sreću što su sva natjecanja u vrijeme mog godišnjeg odmora, tako da padobranstvo relativno lako prilagođavam svom poslu.

Sada kad ste već spomenuli violinu, bojite li se ozljeda koje bi mogle utjecati na Vašu profesionalnu karijeru violinistice? Kako se nosite s time?

Iskreno uopće ne razmišljam na taj način. U padobranstvu ne postoje nekakve ”prevelike” ozljede. Najveće ozlijede su moguće u predjelu donjih ekstremiteta, a to me ne može spriječiti da sviram violinu. Više ozljeda sam imala u djetinjstvu kada sam trenirala sportove s loptom. 

Vratimo se još malo na padobranstvo. Možete li nam objasniti kako izgledaju sami treninzi?

Ja se bavim disciplinom „Preciznog doskoka na cilj“ i za tu disciplinu zapravo nije potrebna neka posebna fizička sprema niti su propisani neki posebni treninzi. Naravno da treba biti „utegnut“, kako bi se ublažio skok na zemlju, no ono što je bitnije je „bistra glava“ odnosno puna koncentracija, koja će omogućiti precizan doskok na točku unutar kruga na kojem se nalazi mjerni instrument, promjera 30 cm. Moj trening određuju moja tri psa, s kojima svakodnevno prošećem i do desetak km, a koji mi donosi psihičku i fizičku stabilnost, neophodnu za disciplinu kojom se bavim.

Kakvu je opremu potrebno imati kako biste se bavili padobranstvom i koliko to košta?

Oprema se sastoji od glavnog padobrana, rezervnog padobrana, sustava veza, ručica i pilot padobrančića, što se sve nalazi u ruksaku koji nosimo na leđima.

Sadašnji padobran s kojim i danas skačem dobila sam 2000. godine od Grada Osijeka, na ime mojih pojedinačnih i klupskih uspjeha. On nema vremensko ograničenje trajanja, a uz redovan pregled tehničke ispravnosti, moći ću ga koristiti još dosta godina. Uz taj glavni padobran, imamo još rezervni padobran, koji nam osigurava dodatnu sigurnost prilikom skoka. Osobno sam taj rezervni padobran otvarala pet puta, od ukupno 3900 skokova i 35 godina padobranskog iskustva.

Sva oprema stoji otprilike 5000 eura.

Koliko je padobranstvo prihvaćeno u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj padobranstvo nije masovno, kao npr. Americi, gdje se masovno skače s visine od 4000 m s preko jedne minute slobodnog pada. No, u Americi su to više tzv. fun jumperi, dok se u Hrvatskoj padobranstvom bave sportaši organizirani u klubove. Aktivno se kod nas danas padobranstvom bavi možda malo više od sto sportaša. Nekada je padobranstvo financirala vojska, jer su se u klubovima obučavali padobranci koji su kasnije mogli postati specijalni padobranci. Danas vojska samostalno obavlja obuku specijalnih padobranaca pa se klubovi financiraju samostalno. Lokalna samouprava, kao i kod većine sportova, nagrađuje rezultate u smislu stipendija ili novčanih nagrada. I sama sam bila stipendistica kada sam osvojila 8. mjesto na europskom natjecanju.

Kako se osjećate prilikom skakanja? Može li se usporediti Vaš prvi skok s ovim današnjim?

Nije me bilo strah prilikom mog prvog skoka. Prvenstveno zato što nisam znala što me čeka, ali i zbog toga što nisam skakala sama. Treći skok je onaj koji dobro pamtim, jer sam znala što me čeka i razmišljala sam o tome što mi se sve može dogoditi. S vremenom sve strahove ostaviš za vrijeme kada već odradiš doskok, jer u 20 sekundi, koliko traje skok s 1000 m, moraš biti hladne glave i potpuno koncentriran na ono što se događa u zraku. Danas, nakon odrađenih 3900 skokova, o tome razmišljam kao izlasku iz svakih drugih vrata. Volim pogled iz visine, mir, tišinu… i to je nekakva posebna vrsta glazbe za mene u kojoj uživam. Kaže se da samo padobranci znaju zašto ptice pjevaju i s tim se u potpunosti slažem. Prekrasno je vidjeti svijet s te visine i to je nešto što me veseli i u čemu u uživam punim svojim bićem. Najmanja visina s koje sam skočila je 400 m, a najveća 4500 m. S ove posljednje, Zemlja više ne izgleda potpuno ravno – pomalo je zakrivljena, hahhaha.

Imate li nekakav cilj koji želite postići u Vašoj karijeri skakača padobranom?

Danas imam 52 godine, što za ovaj sport nije puno, jer ljudi skaču i sa 70 i 80 godina. U ovom trenutku razmišljam o 4000 skokova, no skakat ću dok budem uživala i veselila se svakom sljedećem skoku. Možda to neće biti baš do moje 80., ali možda i hoće.

Očekuju li Vas još nekakva natjecanja?

Ove me godine očekuje svjetsko prvenstvo u Slovačkoj, kao najvažnije događanje. U međuvremenu ću još odraditi državno prvenstvo, a nedavno smo imali i kup iznad mora u Poreču, što je bio poseban doživljaj.

Odradila sam 10 svjetskih prvenstava. Obišla sam cijeli svijet, od Japana, Dubaija i raznih destinacija diljem Europe…

Koju destinaciju s koje ste skočili smatrate najdražom, u Hrvatskoj i inozemstvu?

U Hrvatskoj mi je najdraža ova nedavna u Poreču i Opatiji, zbog skoka iznad mora, što je iznimno lijep osjećaj. U inozemstvu je bilo naprosto nevjerojatno skakati iznad nebodera u Dubaiju.

U privatnom životu najvažnije su Vam kćeri Ivona i Tea. Kako one gledaju na Vaš padobranski život?

Ivona ima 27 godina i ima već svoju obitelj, pa sam po njoj i jedina baka skakačica padobranom, a Tea je sada u 2. razredu srednje škole i ima 17 godina. Kad su bile jako male, padobranstvo im je bilo nešto sasvim normalno i mislile su da sve mame skaču padobranom kao njihova. Tek su se jednom prilikom u vrtiću osvijestile, kad sam došla s opremom u vrtić predstaviti djeci svoje zanimanje te su tom prilikom sva ostala djeca ostala potpuno zapanjena. Cijeli su život putovale sa mnom na razna natjecanja i one su moja najveća podrška i najvjerniji navijači. Starija kći skočila je padobranom, no ne samostalno, a Tea još nije. Sve ostavljam njima na izbor i želju. Tako je i s glazbom. Išle su u Glazbenu školu, no nisu muzicirale, već su se bavile suvremenim plesom. Tako smo jednom prilikom uskladile naše živote zajednički nastupajući u predstavi „Orašar“, gdje sam ja svirala s orkestrom, a one su nastupale s plesnim ansamblom.

Možete li nam reći još nešto o sebi?

Zbog toga što se cijeli život bavim ovim sportom, najljepša nagrada mi je bila kada sam 2009. godine proglašena Sportašicom grada i županije, jer sam te godine bila državna prvakinja i 3. u svjetskom kupu i to mi je nekako bila kruna karijere. Inače sam višestruka prvakinja Hrvatske, a držala sam i rekord skakanja na cilj, kada sam pobijedila u konkurenciji od 50 natjecatelja. Sudjelovala sam i u Domovinskom ratu, kada sam bila pripadnik Sportske čete u vrijeme kada moje kazalište nije moglo raditi zbog ratnih razaranja.

Što biste poručili ljudima koji možda razmišljaju o padobranstvu?

Poručila bih im da je gravitacija uvijek prisutna i da ne mogu dalje od zemlje. Šalim se, naravno. Poručila bih im da ako kod nekog postoji želja, neka dođe i proba. Padobranstvo je nešto predivno što se ne može doživjeti sa zemlje ili iz aviona. Ipak, bitno je znati da se padobranstvom ne može izliječiti strah od visine te da se prije prvog skoka mora obaviti klasična obuka od otprilike mjesec dana teorije. No, nakon prvog skoka, spoznate jeste li za to ili ne. I za kraj, podsjetit ću Vas na nešto što je rekao Leonardo da Vinci: „Jednom kad kročiš na nebesko plavetnilo, uvijek ćeš hodati zemljom glave podignute prema nebu, sa željom da se tamo vratiš!“

Ivana Mršo i Doria Primorac, 4.a