Vlasnica Saturna

Jeste li se ikada našli u situaciji da ste odustali od svojih snova jer vam je netko rekao da ih ne možete ostvariti? Vjerojatno jeste, kao i ja. Stoga se nadam da će vas ova priča potaknuti na vjeru u sebe i poručiti vam zašto nikada ne smijete sumnjati u sebe.

Od malena sam voljela konje i uvijek maštala o jahanju. Pohađala sam školu jahanja i sve se odvijalo onako kako sam zamišljala. No, za dijete od 7 godina, tri prilično opasna pada s konja psihički su bila previše. U meni se tada probudio strah i više nije bilo mogućnosti za napredak. Moja se želja za jahanjem tada smanjila, ali nikada nije nestala.

Tijekom godina jahanje je i dalje bilo moja tiha patnja, ali se zbog straha od padanja nisam usuđivala sjesti na konja. Osim toga, škole jahanja imaju pristup koji ne odgovara svakome. Moja zatomljena želja ponovno je isplivala na površinu prilikom volontiranja u Udruzi „Mogu“ tijekom prvog polugodišta drugog razreda srednje škole. Jedan od konja posebno je privukao moju pažnju i osvojio moje srce – Saturn. Moja očaranost Saturnom dovela je do ponovnog pokušaja učenja jahanja. Svaki sam slobodan trenutak provodila u udruzi pokušavajući što više vremena provoditi sa Saturnom te ga dobiti priliku jahati. No, okruženje u udruzi nije bilo baš najbolje jer se većina starih volontera neprijateljski odnosila prema novima. Moji su se odlasci u udrugu zbog toga prorijedili, a želja za jahanjem i provođenjem vremena sa Saturnom postajala je sve veća.

Nikada nisam razmišljala o posjedovanju vlastitog konja, ali mi se zbog cijele ove situacije jedno pitanje konstantno pojavljivalo u mislima: „Što bi bilo da je Saturn moj?“

Nakon upornog uvjeravanja kako je to najbolje i za njega i za mene, mama je pristala na pokušaj kupovine Saturna. Saturn je zbog svoje veličine, u udruzi koja prvenstveno služi terapijskom jahanju, bio neiskorišten. Zbog toga su i oni, iako ne prodaju svoje konje, pristali na moj prijedlog i Saturn je službeno postao moj. Uz malo sreće, pronašli smo mu privatni smještaj u prekrasnoj obitelji koja ima svoje konje. To su ljudi koji se cijeli život bave konjima i koji su podigli moje samopouzdanje, naučili me da voljom i upornošću možemo ostvariti svoje želje te su me vrlo brzo i naučili jahati. Njihov pristup potpuno je drugačiji od školskog. U opuštenoj atmosferi gdje jašeš zato što to voliš, zato što te to opušta i ispunjava, srušili su sve moje barijere i dokazali da problem ipak nije bio u meni.

Svaki svoj slobodan trenutak provodim sa Saturnom, brinući se o njemu i jašući ga, onako kako sam oduvijek zamišljala. Gledajući unazad godinu dana, pa i svega nekoliko mjeseci, mogu reći da sam ja spasila Saturna, ali je i Saturn spasio mene. Njegovi zdravstveni problemi zbog konstantnog stajanja u štali te minimalnog kretanja danas su skoro pa do kraja rješeni.

Nikada nisam ni pomislila da ću sve o konjima, jahanju, upornosti, pa i o samom životu, naučiti baš od Saturna. Usudila bih se reći da su moji prvi koraci, ujedno i njegovi. Svakim se danom sve više upoznajemo i učimo vjerovati jedno drugome, pa tako gradeći svoj odnos s njim, izgrađujem i sebe.

Držanje konja je velika obaveza, financijski vrlo velika stavka, ali boravak u prirodi, uzajamna ljubav, zadovoljstvo te duševno ispunjenje su neprocjenjivi.

Svakome se u životu dogodi pad samopouzdanja i gubitak vjere u sebe. Tada trebamo nadići sve poteškoće jer sve se u životu događa s razlogom i upravo nas ti trenutci borbe sa samim sobom jačaju. Sve se može postići radom i trudom, upornošću i vjerom u sebe.

Osim toga, uvijek je dobro činiti dobro. Ne nužno ljudima, već i životinjama koje su također dio prirode koja nas okružuje i svijeta u kojem živimo. Jer čineći dobra djela, i mi se osjećamo ispunjenima.

Nešto što se nekome čini kao loša investicija, može imati puno dublju pozadinu i biti velika životna prekretnica.