„Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, doista neće tumarati po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.“(Iv 8, 12-13)
Proročka riječ
U Knjizi nad knjigama, Bibliji, proročka je riječ temelj na kojem je nastala naša vjera. U našem suvremenom, „modernom“ dobu proroci i navjestitelji Božje riječi padaju u zaborav, a čovjek se okreće raznim zamjenama. Jesu li proroci zaista nestali i mogu li biti aktualniji i potrebniji više nego ikada u ljudskoj povijesti? Uzimajući u obzir današnje doba i zanimanje današnjih ljudi za „jučer“ i „sutra“ vrlo je lagano zaključiti da vraćanje prvobitnom korijenju nije u skorom planu niti da postoji određena želja za time. Kako je moguće da ne postoji netko tko će se boriti za Istinu? Kako ne postoji borac za Nas, za Čovjeka? Kao što i priliči čovjeku, slijep je i tumara po tami dok je svjetlo iznad njega samog. Tako sam i sam pronašao Božansko svjetlo u jednom od naših najvažnijih autora, Miri Gavranu.
Miro Gavran hrvatski je književnik čiji je opus mnogobrojan te postiže brojne uspjehe i priznanja. Svoj stvaralački put započinje 1983. prikazanjem drame Kreontova Antigona u zagrebačkom kazalištu Gavella. Drama postaje osnovna forma preko koje Gavran iznosi svoju misao te ih je nastalo pedeset i pet. Brojne su tematike koje su u njima obrađene, te su izrazito duboke, opsežne i uvijek aktualne. I tragediju i komediju Gavran jednako časti te im je posvećena jednaka pozornost. Postoje dvije zbirke sakupljenih Gavranovih drama: Ljubavi Georgea Washingtona i druge drame (2014.) i Odabrane drame 2001.-2021. (2021.). U prvoj zbirci nalazi se pet duodrama u kojim se progovara o međuljudskim odnosima, izdaji, totalitarizmu, ljubavi. U drugoj zbirci nalaze se drame nastale u periodu od 2001. do 2021. godine te neke od njih su: Na kavici u podne, Što da radim sa životom , U očekivanju oca i druge. Dok ostatak suvremenih autora pribjegava kraćim proznim vrsta tijekom svojega stvaranja u kojim se teme obrađuju plitko, Gavran piše u „najtežoj književnoj formi“ (Aristotel) te pokazuje izrazito znanje, ali i shvaćanje ljudske prirode i emocija. O Gavranovu utjecaju i kvaliteti govori i njegov festival Gavranfest koji se održava u susjednim država te gdje se igraju samo Gavranova djela.
Osim u drami, Gavran aktivno piše i u proznim oblicima, jednako za mlade i starije čitatelje. Njegova najvažnija tri romana čine svojevrsnu „biblijsku trilogiju“ koja se sastoji od romana: Judita (2001.), Krstitelj (2002.) i Poncije Pilat (2004.). Tijekom stvaranja ova tri djela Gavran je pronašao izvor svoje inspiracije u Svetom pismu iz kojega je preuzeo poznate scene te unutar njih promatrao likove i njihove psihološke muke. Kao što nam je poznato sva tri lika: Judita , koja je porazila nadmoćnu vojsku te time postala simbol junaštva i vjere, što će Marko Marulić kasnije iskoristiti za stvaranje svojeg velebnog djela Judita (1521.), Ivan Krstitelj koji se ne pojavljuje kao lik u Gavranovu djelu nego o njegovoj sudbini saznajemo iz priča triju likova: Elizeja, Salome i Bileama, i Poncije Pilat, tijekom svojih života susreću se s teškim i mučnim odlukama koje su zahtijevale odlučnost i sigurnost te su izazvale unutrašnje borbe iz kojih Gavran stvara fabulu i odraz likova. U konačnici, kakvu god da su odluku donijeli, ona je proslavila Boga i prikazala njegovu moć. 2022. godine Gavran izbacuje svoje najvažnije i najsnažnije djelo: poemu Obrana Jeruzalema. Iako je dosada napisao samo jednu zbirku pjesama, upravo u obliku poeme Gavran je odlučio nastaviti svoje biblijsko stvaranje.
Obrana vjere
Obrana Jeruzalema nije prva Gavranova poema. U zbirci Pjesme (2013.) nalazi se poema Hrvatska 1991. u kojoj se progovara o tadašnjim mukama naroda zahvaćenog gorkim ratom te pojavom zla i tuge.
U novonastaloj poemi Gavran prikazuje sve svoje umijeće pisanja, ali i već spomenutu moć proroštva. Naime, kada danas govorimo o prorocima, prvo što nam se prikaže u mislima su babe Vange, horoskopi i slična zla. Za razliku od jeftinih prevaranata Miro u svojemu djelu progovara u obliku snažnog, razljućenog starozavjetnog proroka nadahnutog Božjom riječju. Za današnjeg čovjeka takvo razmišljanje je neosnovna i lažno zato jer nema znanstveno uporište te bi vrlo vjerojatno naišlo na kritiku i ismijavanje. Ovo „nova doba“ nije toliko novo; ono se proteže već duži dio naše povijesti kada čovjek počinje odlaziti u šumu i šipražje grijeha povučen požudom i kratkotrajnom srećom. Još jedan dokaz da takvo opasno razmišljanje nije toliko novo nalazi se i u djelu Razgovori s prijateljicama Etty-Rachel-Simone (2019.) u kojem Ivica Raguž progovara o sudbinama triju djevojaka koje su živjele Kristov nauk u punini koji je tada, četrdesetih godina 20. st., bio osuđivan. Sljedeći citat najbolje to dočarava :
„ Osjetila je Etty mržnju, odnosno neprihvaćanje i u svojoj obitelji, posebice zbog svojega vjerničkoga života. Kako li joj je samo brat Jaap, koji je također završio u koncentracijskom logoru, zajedno s njom, napisao brutalno na latinskom: Cogito, ergo sum. Credis, ego non es. (Mislim, dakle jesam. Vjeruješ, dakle nisi.)“
Koliko su ove riječi bolne, razdiruće poput mača, riječi koje traže da izdamo svoju vjeru i Spasitelja. Ali Etty ,snažna žena koja je trpjela strašne muke u logoru nije odustala od križa i Istine. Zanimljivo je da „suvremeni proroci“ poput Gavrana i Etty propovijedaju vjeru na način koji je današnjim ljudima stran: življenjem. Ne samo riječima, nego i djelima. Sam Gavran rekao je da su mu poticaj za stvaranje ovoga djela bili starozavjetni proroci i sv. Pavao. Čitajući starozavjetne proroke možemo uvidjeti kolika je njihova važnost i utjecaj. Ako uzmemo u ruke knjigu Baruha, jasno možemo iščitati razlog pada tadašnjih ljudi koji se odražava i na nas same. Nisu poslušali Glas. Božji glas koji je progovara iz riječi odabranih ljudi – proroka. Oni sami progovaraju o svojim grijesima u sljedećim riječima:
„Nismo bili poslušali glas Gospodina, boga svojega, ni riječi njegovih preko proroka koje nam je on slao, svaki je od nas hodio nagnuću svoga opakog srca, služeći drugim bogovima i čineći što nije po volji Gospodu Bogu našem.“ (Bar 1, 21, 22)
Uvidjevši u kakvom vremenu živimo, Gavran u obliku poeme odlučuje napisati osudu čovječanstvu, ali i svojevrsno upozorenje. U samom naslovu knjige možemo prepoznati namjenu teksta. Obrana Jeruzalema motiv je preuzet iz Biblije o kojem piše i prorok Ezekiel (Ez 4 i 5), također i o njihovim grijesima ( Ez 6, 11-14). Unutar Gavranovog djela, Jeruzalem je simbol vjere, Istine i svega onog ispravnog što je danas pod opsadom i napadom. Shodno tomu, Obrana Jeruzalema alegorijska je poema. Nadalje, na samoj naslovnici knjige prikazana su četiri jahača apokalipse. Njihov najpoznatiji prikaz načinio je Albrecht Dürer koji najzornije predočuje scenu iz Knjige Otkrivenja gdje se prvi put spominju. Četiri jahača prikaz su zala koji dolaze čovječanstvu ukoliko ne promijeni put svojega života te ostane vjeran zlu i Sotoni. O tim posljedicama progovara i prorok Ezekiel te su jednake onima o kojima će kasnije pisati sv. Ivan, ali on će ih prikazati u obliku alegorije dok je Ezekiel suroviji. Ovako Ezekeil o tome piše:
„… zbog svih gadnih nedjela dom će Izraelov pasti od mača, gladi i kuge! Tko bude daleko, od kuge će umrijeti; tko bude blizu, od mača će pasti; i tko bude opkoljen, od gladi će izdahnuti!“ (Ez 6, 11-13)
Također, Ezekiel iznosi što će biti nakon zala: „Ruku će podići na njih i svu ću im zemlju pretvoriti u pustoš i svu ću im zemlju pretvoriti u pustoš, od pustinje do Rible, posvuda gdje borave! I spoznat će da sam ja Jahve!“ (Ez 6, 14)
Ezekiel progovara o snažnom i nemilosrdnom Bogu, ali istina je da je naš Otac bio toliko dugo strpljiv i dobar da je odlučio da je jedini način preko kojega se možemo vratiti na pravi put – muka. Muka; riječ zbog koje prolaze trci i koje se svi užasavaju, ali koja je bila majka brojnim velikim ljudima koji su uz pomoć nje spoznali ne samo sebe nego i Istinu, nakon čega se njihov život mijenja.
Sv. Ivan preko alegorije najavljuje četiri velika zla koja će zavladati Zemljom te poput konjanika sve pregaziti i sveto uništiti. Slično Ezekielu i sv. Ivanu, Miro Gavran u svojih 10 pjevanja progovara snažnim glasom koji govori čitaocu da je vrijeme pada došlo te da se upravo događa. Sam lirski subjekt obraća se svima, bez obzira na njihovu snagu vjere, znanja ili sličnog:
„Govorim vama / Koji mislite da je Bog/ Apstraktna ideja/ Ili dobroćudni starac/ Bijele brade/ Vama koji pristajete/ Samo na milozvučne pjesme/ Nalik na uspavanke,/ Vama koji nikada niste željeli/ Da vas iz drijemeža/ Budi netko poput mene.“ (Obrana Jeruzalema, Gavran, 1. pjevanje)
Za razliku od njegovih prethodnih djela, Gavrana u ovom djelu krasi iznimna strogoća i snaga govora te kazna koju najavljuje grješnicima je izrazito surova:
„Ne progledate li uskoro,/ Ovaj put ćete gledati/ Kako se vaše vode/ Pretvaraju u krv./ Najezde ljigavih žaba / Komaraca i obada/ Razorit će / Vašu udobnost i vašu oholost./ Ovaj put će stradati vaša djeca / I hrana će vam biti zagađena./ Tuče i oluje zazivate/ Svojim ponašanjem. Kuga će doći kao logična posljedica/ Vašeg nerazumnog djelovanja,/ Pa će vas tama progutati./ Oglušite li se na sve to / Uslijedit će pomor vaših prvorođenaca. “ (Obrana Jeruzalema, Gavran, 2. pjevanje)
U trećem pjevanju jasno možemo iščitati povezanost s riječima iz Jakovljeve poslanice:
„ Ali, budite izvršitelji Riječi, a ne samo slušatelji koji zavaravaju sami sebe!“ (Jak 1, 22)
Gavran se unutar svojega teksta poigrava sa motivom Jeruzalema koji nije „zidine, kamen od koga su te zidine sagrađene“ već je „ krv sa žrtvenika, ljubav koja prezire izdaju, riječ tisuću puta pobožno izgovorena na način kao da se prvi put izgovara, misao na kojoj se griju i otac i sin, i tisuću predaka i tisuću potomaka.“ Zaista, naša vjera nisu samo isprazne riječi, nisu prazne crkve, već naše djelovanje, djela koja u sebi nose svetost Isusa. Lirski subjekt osuđuje sve one koji pokušavaju zaboraviti „Jeruzalem“ i njegov značaj te nastaviti živote kao da on ne postoji. Jedna od značajnijih misli koje iznosi, je da samo upravo mi oni na čija je pleća pao zadatak obrane Vjere:
„Tužno je to, ali istinito:/ Ovaj svijet i ovaj Jeruzalem/ Možete i morate / Obraniti/ Vi ravnodušni / Jer nitko drugi nije preostao./ Vi ste odabrani, / Jer je sve bolje od vas/ Stvoritelj odavno uzeo u svoj zagrljaj.“
(Obrana Jeruzalema, Gavran , 4. pjevanje)
Od petog do osmog pjevanja prolazi se kroz grijehe koji su posebno „napali“ današnjicu, poput: idolopoklonstva, oholosti, bijega od stvarnosti… Unutar devetog pjevanja, lirski subjekt, prorok, obraća se samom Jeruzalemu, Bogu kojemu govori sljedeće:
„ Jeruzaleme, /Tužni grade,/ Zaposjednut si i ponižen./ U tebi se prodaje bižuterija. (…) Ova vremena su jadna,/ Tebe nedostojna.“
Sam prorok želi zaključiti kako mi više nismo dostojni Jeruzalema te da njegove blagodati trebaju ostati podalje od ljudi koji ih žele uništit, pregaziti i pljunuti na njih. Ipak, događa se svojevrsna peripetija koja podsjeća na scenu iz Biblije gdje se pokazuje podložnost Blažene djevice Marije:
„ Marija mu reče: „Evo sluškinje Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1, 38)
Također i Isusova podložnost prije Muke: „“Oče moj! Ako je zbilja moguće, neka me mine ovaj kalež! Ali, neka ne bude moja, nego tvoja volja!““ (Mt 26, 39)
Kako su velike riječi presvete Marije i Isusa koja se odmah predaju Bogu iako su nesigurni, iako se možda boje neizvjesne sudbe. Njihova svjesnost i vjera da je Bog najveći te da On zna najbolje zna prisutna je i kod našeg proroka koji kazuje sljedeće:
„Ali, / unatoč logici/ Koja me uvjerava/ Da za tebe nitko više / Nije spreman svojom žrtvom/ Posvetiti tvoje značenje, / Unatoč sadašnjosti/ Nedostojne tvoje prošlosti,/ Moj glas se razliježe, / Moj glas više nitko / Ne može zaustaviti.“
Na samom početku 9. pjevanja doskora smo mogli zaključiti da Prorok gubi svoju vjeru i da će možda odustati od svoga poslanja, ali vjera je jača od svake ljudske sumnje i pada te ona budi vatru unutar Prorokova srca koji tada postaje svjestan; ovo što ja sada radim, što pričam ne radim za svoju slavu već za slavu Tebe, koji znaš da će uvijek postojati ljudi voljnih tebi otvoriti svoje srce. Deveto pjevanje završava sa sličnom metaforom koja najbolje prikazuje koja je uloga proroka, nastavnika, roditelja i sviju nas:
„Jer mi znademo, Jeruzaleme neumrli,/ Da je i najmanja iskra dovoljna/ Za upaliti plamen najveći.“
Sam Gavran rekao je da, nakon što su nekolicina njegovih poznanika pročitali tekst, rekli da je možda pregrub sam završetak te da je još nešto potrebno. On zatim dodaje deseto pjevanje u kojem progovara o samom obraćenju te o duši koja je spoznala Riječ i promijenila se:
„Spašena dušo/ Oslobođena okova, / Kako si samo zabljesnula / U trenutku prelaska / Iz tame na svjetlo!/ Kako si lijepa u svojoj slobodi/ U svojoj dobroti./ Prekrivena zlatnim ogrtačima. / Prvi ogrtač ti je pokajanje,/ Drugi obraćenje/ A treći pročišćenje.“
Poema završava fantastično, svečano, obojena u bijelu i čistu haljinu svetosti duše koja je morala proći kroz pakao grijeha da bi mogla spoznati obraćenje. Sama završna rečenica neminovno podsjeća na Sveto pismo:
„ … Ti si Petar (Stijena), i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt 16, 18)
Dok Gavranov završetak glasi:
„A uz koga je On, Ni vrata paklena ne mogu mu nauditi.“
Navika života
Nakon iščitavanja ove predivne poeme lagano je pronaći odgovor na prvobitno pitanje. Da, zaista proroci su svugdje oko nas! Oni svakodnevno progovaraju boreći se protiv zla i grijeha. Njihov posao je bolan, mučan i težak, ali nagrada je neusporedivo slađa i toplija od svake muke. Ipak, možda je na nama najveći izbor i stavljen. Svaki dan, svaki trenutak moramo birati između dobra i zla; ne možemo pobjeći od te odgovornosti. Poput Gavrana i njegov prijatelj brat Bogoljub, nakon pročitane poeme, progovara sljedeće o našem izboru i prikazuje kako će biti kome ovisno o njegovom izboru:
„Radujte se vi koji živite život
Po navici potrebe volje Božje.
Teško vama koji živite život
Po navikama želja ovoga svijeta.“
Luka Prijić, 3.a
Semper magis 