Pandemijski putopis

Pandemija je pomutila naše razne planove, pa tako i planove o putovanjima. Jedino putovanje na koje se možemo uputiti je put od kuće do škole.

Od zapada prema istoku

Moja avantura do škole počinje svakog jutra oko 7 i 15 kada izlazim iz kuće. Dok šetam ulicom do tramvajske stanice, hladno zimsko sunce probija još snene oblake. Divim se prizoru, paleti boja koja je šarenija od duge, vidim sve nijanse ružičaste, narančaste te blage crvenkaste boje. Iz još toplih kuća izlazi dim. Grad se budi, na putu do tramvajske stanice vidim mnoge vlasnike u šetnji sa svojim psima. Na stanici sretnem svoje prijatelje te odmah započnemo priču, većinom o školi. Na ulasku u tramvaju, zbog promjene u temperaturi, zamagle mi se naočale te sljedećih desetak minuta gledam na svijet nešto drukčijim očima. U tramvaju vidim mnoge mi poznate ljude iz škole. Imam osjećaj da, kako se primičemo glavnom trgu, tramvaj postaje sve manji, a ljudi u njemu sve naguraniji. Većinom svaki dan vidim ista lica, ali u razgovoru s prijateljima uvijek saznam nešto novo. Tramvaj vozi Avenijom do Tvrđe, rekla bih, najprometnijim mjestom u gradu u jutarnjim satima. Kada stanemo, svi se počnu gurati oko izlaza. Na semaforu je uvijek bučno te svi jedva čekaju da prijeđu cestu. Ulazim u pekaru, miris svježeg peciva me uvijek oraspoloži. U pekari je uvijek tako toplo da bih ostatak dana mogla provesti tamo. Na putu do škole imam još nekoliko minuta. Najviše volim vidjeti kaldrmu te trg u Tvrđi, kada pogledam prema spomeniku prođe mi misao: „Kako su ljudi prije ovdje živjeli? Jesu li i oni polazili škole na istom ovom mjestu?“ Ulazim u malu ulicu koja je zadnje odredište prije završetka puta do škole. Vidim Dravu, pomislim kako je Drava moćna te se sjetim ljeta i ljetnih praznika. Sunce je već obasjalo rijeku, zrake još mladog sunca bljeskaju na vodi. Ulazim u školu. Ovo malo putovanje ponavlja se svakog radnog dana u tjednu, u isto vrijeme.

Tena Vladetić, 1.a

Od istoka prema zapadu

Probudio me naporan zvuk alarma. Iz kreveta sam ustala na nagovor roditelja. To mi je jako mrsko palo. Na brzinu sam se obukla i spremila sobu. U sobi je mrak jer vani još nije svanulo. Trebala bih uskoro krenuti na tramvajsku stanicu. Obuvam čizme, stavljam kapu na glavu, motam šal oko vrata, navlačim rukavice i razmišljam kako moram izaći na hladnoću. Hladnoća mom tijelu ne odgovara nikako. Osjećam se tromo i usporeno.

Krenula sam, ali imam osjećaj kao da se nisam pomaknula niti malo iako oko sebe vidim totalno drugu okolinu od one iz koje sam krenula. U kući ostaju mama, tata i brat. Samo ja moram iz kuće. Osjećam se kao „Pale sam na svijetu“ jer sam skoro sama na ulici. Počinje svitati. Kako se približavam stanici sve je više ljudi oko mene. Promatram prirodu i zgrade oko sebe. Urban i ubrzan život toliko nas je promijenio da više ne promatramo ljepotu mjesta na kojima se nalazimo. Dok čekam tramvaj imam pogled na našu Dravu. Tako je misteriozna. Pitam se tko li je plovio ovom rijekom u prošlosti. Na to me potakne i gledanje ostataka razrušenih građevina od OLT-a. One, zapravo uništavaju prirodu, a opet, to drveće koje se probija kroz njih kao da govori da je priroda jača od svega. U razmišljanju o tome što danas moram napraviti ili ponavljanju za školu dočekam tramvaj. Tramvajem do Tvrđe stignem kroz deset minuta, a da sam išla pješice trebalo bi mi bar dvadeset minuta. Na semaforu prije moje stanice na kojoj izlazim vidim prijatelje i odlučujem da ću kada iziđem iz tramvaja krenuti prema njima. Kada smo se pozdravili, krećemo prema zajedničkom odredištu. Komentiramo zbivanja u školi, prirodu, vrijeme. Kroz prozore i ulazna vrata vidimo i kako su druge škole uređene. Najčešći je stil staromodan, ali tu ljepotu uništavaju velika platna za projektore koja proviruju kroz svaki prozor. Do škole se zaustavimo otprilike tri puta jer svatko iz društva ide u drugu pekaru. Onaj tko je prvi kupio svoj doručak dok se dovučemo do škole, već ga pojede. Usput komentiramo i Tvrđu. Građena je tako promišljeno. Građevine koje se same nalaze u njoj također oduzimaju dah. Koliko je ljudi prošlo kroz te zgrade, koliko je ljudi radilo na tim zgradama. Svaka je upečatljiva na svoj način. Ima puno detalja, a ne izgleda kao kič. Zaista su zanimljive te stare zgrade. Stare zgrade, sadašnji ljudi u njima.

Pred školom u zadnji tren stavljam masku i skidam rukavice. Zaželim dobro jutro domaru i spremačici i odlazim u razred. I kreće još jedna današnja borba za opstanak u prvom razredu.