Predstavljamo vam ortodoksnog rimokatolika, umjetnika, repera, Osječanina Stjepka Galovića a.k.a. Kandžiju. Od svog je prvog albuma „Narodnjaci“ iz 2009. godine, zajedno s bendom Gole žene, pa do posljednjeg „Plafon“ iz 2019. o kojem nam je i nešto rekao, stvorio zavidnu karijeru. O tome kako je provodio svoje srednjoškolske dane, što za njega glazba znači, kako je nastao njegov alter ego Đuro i još mnogo više možete saznati u nastavku gdje vam donosimo što smo sve saznali od svima nam dragog predstavnika Osijeka, repera Kandžije Osjekanovića.
Iz Osijeka ste, pohađali ste Opću gimnaziju. Recite nam što Vam je ostalo najviše u sjećanju iz tog vremena. Tko su Vam bili uzori domaće i strane rap scene i odakle Vam ideja za vaše umjetničko ime?
Bio sam onaj zbunjeni lik iz hodnika hehe, išao sam sportski razred, a nisam bio neki sportaš i sve skupa tražio sam se. Dosta drukčiji od svojih vršnjaka i pokušavao sam se uklopiti do neke mjere dok je imalo smisla hehe, ali nekad stvarno nije i ok sam bio s tim da razmišljam malo drukčije. Imao sam hrpu ekipe i prijatelja i izvan škole i sve skupa jedno bezbrižno i ludo razdoblje koje mi je ostalo u dobrom sjećanju. Ime je došlo spontano skroz, a uzori su mi svi iskreni ljudi koji rade svoj put i priču, to mi je najvažnije u glazbi i općenito.
Zašto se danas bavite glazbom, kakvo značenje ona ima za Vas?
Glazba je velik dio mog života, možda čak i previše nekad, ali odlučio sam uložiti svoje vrijeme da postanem što bolji u tome. Volim pisati, pričam o tome što živim, liječim se i rastem, volim ju raditi i uživam u tome. To je moja strast i lakše mi je jer volim to raditi. Postala mi je i posao i to nekad zna biti svakako, ali na kraju radiš to jer voliš to i to je nešto tvoje što možeš podijeliti.
Gdje dobijete inspiraciju za svoje tekstove? Je li Vam srednjoškolski život u Osijeku poslužio i još služi kao inspiracija za Vaše pjesme?
Inspiracija je samo življenje, što više živiš, rasteš, više je ima. U srednjoj školi sam isto pisao tekstove, ali tek sam krajem 4. srednje i snimio nešto. To mi je bilo nevjerojatno tad sve skupa.
Zašto ste se preselili iz Osijeka u Zagreb, što Vam nedostaje, a što ne, koje su najveće razlike između osječkog i zagrebačkog načina života, nazivaju li Vas doista seljakom u Zagrebu i osjećate li se kao jedan?
Ne razmišljam puno o tome, Osijek i Zagreb su dosta blizu tako da nije toliko strašno, a što se tiče seljaštva mogu reći da mi trube kad mi vide registracije, to je sigurno.
Što biste rekli da se najviše kod Vas i u vašem glazbenom stilu promijenilo od početka Vaše karijere do sada?
Jako puno toga, od samog repanja na produkciju do benda, pa dok smo došli do razine da smo zadovoljni i spremni za snimanja benda. Puno stilova, raznih stvari, mi smo jako raznovrsni i eklektični tako da je to i jasno. Ne uklapamo se u nikakve scene, bez obzira što smo hip hop bend, a dok god rastemo to je sve super.
Kako je nastao Vaš alter ego Đuro? Jeste li mislili da će postići toliki uspjeh?
Slučajno je nastao, ali je bio toliko prirodan i zapravo išao u skladu sa svime da smo ga koristili često. Nismo mislili iskreno, znali smo da su i riff i tekst odlični, ali realno je to je bila zadnja stvar koja je „upala“ na album. Razmišljao sam čak da ju ne stavim uopće.
Na što najviše pazite u svojim pjesmama, čemu pridajete posebnu pozornost i što po Vama čini dobru i kvalitetnu pjesmu?
Svemu hehe. Najbitnije od svega je istina i da je to nešto što vjeruješ i želiš reći i postići tu emociju, a ovo sve ostalo služi toj svrsi. Ukoliko to nema, onda ne vrijedi nikakva produkcija ni ništa, bez toga me glazba ni ne zanima, to je glavno. Nakon toga ide to da paziš na svaku riječ, zvuk, melodiju i aranžman i dovedeš to do pjesme.
Možemo primijetiti na najnovijem albumu izostanak Golih žena u imenu. Kako je do toga došlo?
Bend se smanjio, ime je počelo praviti više problema nego što smo mislili, a i kao što smo htjeli da pjesme budu konkretnije, tako smo i za ime odlučili da svedemo pod jedno.
Na Vašem predhodnom albumu iz 2018. Beton možemo primijetiti mnoštvo „ludih beatova“ dok kod Plafona birate ipak drugačiji zvuk, mogli bismo reći jednostavniji. Kojom ste se idejom vodili radeći na Plafonu?
Plafon je naš best off album, ajmo tako reći, htio sam da svaka stvar bude bomba pa i najžešće, da imamo svoj album koji pokazuje što radimo, pazili smo jako oko aranžamana, gledali da je svaka stvar kao himna, jednostavna i jasna, nema viškova niti jedne riječi ni zvuka, i konkretan je skroz. Ima puno stilova, pjevanja, iskrenih tekstova, tema i muzičkih iznenađenja. Beton je album na bitove gdje nema ni tema ni tonova, samo rime i ništa nema pop formu, sve je introvertno i nije nimalo pop. Prvobitna je ideja bila da će to biti B strana Plafona i tu nisam ništa pazio jer sam htio si dati oduška i raditi nešto malo drukčije.
Album završavate pjesmom „Ne brini se ništa“ koja je prepuna emocija i nosi uistinu prekrasnu poruku. Kako Vam je bilo pisati i raditi tu pjesmu?
Teško, ali ljekovito. Volio bih možda da to nisam napisao, ali nisam to mogao birati i tako je kako je. Pomogla mi je, a drago mi je da sam ju objavio jer sam shvatio da se puno ljudi poistovjetilo.
Elizabeta Videković, 4.b
Semper magis 