Putovanje bez turističkoga vodiča

Hi! My name is Elizabeta and I am from Osijek, Croatia“, rečenica je koju sam u posljednje tri godine nebrojeno puta izgovorila. Nju često poprati pitanje nalazi li se Osijek uz more jer svi znaju za našu predivnu obalu. Kada im kažem da Hrvatska ima i kontinentalni dio i da se Osijek nalazi upravno na suprotnoj strani od svega što znaju, prvo budu zbunjeni, a zatim malo i postiđeni. Naravno, sve je to razumljivo i ne krivim ih, ali zato im opišem odakle sam, svu ljepotu istočnoga dijela Hrvatske. Tek sam putujući shvatila kako najviše možeš naučiti o tuđoj zemlji i kulturi upravo kroz razgovor s domaćinima. Posljednje sam tri i pol godine, koliko i pohađam Isusovačku klasičnu gimnaziju, dala petama vjetra, putovala, naučila puno o zemljama i kulturama koje sam posjetila, ali i stekla mnoge kvalitete koje su mi itekako potrebne u svakodnevnom životu. Stavljajući se u nepoznatu okolinu i među strane ljude, često sam se nalazila u izazovnim situacijama koje su zahtijevale od mene snalaženje u prostoru, sjajno poznavanje engleskoga jezika, otvorenost i mnoštvo drugih neočekivanih sposobnosti.

„Zaraditi“ znanjem

Za većinu svojih putovanja morala sam se snaći, pronaći ona koja si mogu priuštiti tako da ne bih previše opteretila svoje roditelje. Dosta njih sam „zaradila“ znanjem i pokušala sam biti što svestranija. Za Erasmus+ program morala sam poslati motivacijsko pismo na engleskom jeziku, za putovanje sa školom u Belgiju motivacijsko pismo na hrvatskom i birani su samo odlični učenici s izvrsnim poznavanjem engleskoga jezika. Uz puno truda i rada dolazi nagrada, a za mene je ta nagrada bila mnoštvo putovanja i divna nova iskustva. Dva koja bih posebno istaknula su ono preko Erasmus+ programa u Poljsku i putovanje u Belgiju u sklopu projekta JEEP.

FACTFULNESS – Fight the ignorance bio je prvi Erasmus+ program na koji sam se prijavila i održavao u gradu Częstochowi, Poljska. U projektu su sudjelovali mladi iz Španjolske, Poljske i Hrvatske. Iz svake države bilo je 12 članova sudionika raznih dobnih skupina (16-22) sa svoja dva voditelja. Vrijeme koje sam tamo provela jest neprocjenjivo. Naučila sam puno o temi programa, „fake news“ kroz mnoga zanimljiva predavanja i domišljate interaktivne radionice, upoznala sam divne ljude iz Španjolske i Poljske, stvorila sam doživotna prijateljstva i napokon počela koristiti engleski jezik za komunikaciju. Svaki dan tamo sam neprestano razgovarala i kroz razgovor učila o poljskoj i španjolskoj svakodnevnici od ostalih sudionika. Drugačije je kada hodate ulicama Poljske s Poljakom koji tamo živi, nego s vodičem koji samo „buba“ što je naučio napamet.

Vijesti iz prve ruke

Shvatila sam kako smo Poljaci i mi poprilično slični u kulturi i jeziku, dok su Španjolci potpuno druga priča. Voljeli smo se našaliti kako oni sami potvrđuju svoje stereotipe o tome kako su glasan i jako energičan narod jer to uistinu jesu što su i sami potvrdili. Također, u to je vrijeme bilo jako popularno i pitanje samostalnosti Katalonije pa nam je bilo zanimljivo čuti kakva je situacija tamo i od samih Katalonaca, dodatno uz ono što se vrti po vijestima. Oni su nam sve ispričali uz dosta emocija i strasti, kako je situacija poprilično loša i da je puno gore nego što se čini. Potpuno je drugačije bilo čuti o svemu tome od njih i tada smo uistinu mogli osjetiti svu gorčinu i ljutnju koja je prisutna i sve nam je to postalo više od još jedne vijesti na Dnevniku.

Rješenja za europske probleme

Još jedno putovanje koje mi je bilo više od samog turističkog posjeta mi je i ono u Belgiju na projekt JEEP. Kratica JEEP stoji za Jesuit European Educational Project koji okuplja učenike isusovačkih gimnazija iz osam država Europe (Belgija, Francuska, Litva, Mađarska, Italija, Poljska, Španjolska i Hrvatska) te pred njih stavlja najizazovnija i aktualna pitanja o sudbini Europe, ali i svijeta. Raspravljali smo o migracijama, klimatskim promjenama, euroskepitcizmu, „fake news“, pravima za žene, odnosu SAD-a i Rusije i kako sve to utječe na Europu te o nejednakosti u plaćama. Pokušavali smo pronaći rješenja na ta pitanja i upravo nam je iskustvo življenja u različitim zemljama pomoglo pronaći rješenja za te zajedničke probleme. Bili smo podijeljeni u sedam odbora, iz svake zemlje po jedna osoba, svaki je odbor imao svoju temu o kojoj je raspravljao i kroz raspravu pokušao doći do rješenja. Zadnji dan imali smo simulaciju zasjedanja Europskog parlamenta gdje smo predstavili sva rješenja do kojih smo došli ostalim sudionicima, odgovarali i postavljali pitanja vezana za ta rješenja i nakon rasprave ih prihvatili ili odbili. U Belgiji su nas ugostile obitelji koje su imale djecu u školi Sint-Barbaracollege (Gent), u kojoj smo boravili, i moram priznati da mi je to bilo jedinstveno iskustvo. Obitelj, kod koje sam bila smještena, ugostila je još jednu djevojku iz Francuske i tako smo nas dvije svaki dan išle s našim domaćinom tramvajem do škole gdje su se održavale radionice. Naravno, svako jutro je bio obiteljski doručak koji mi je bio savršena prilika za razgovor s belgijskim domaćinima gdje sam mogla dosta o njima saznati, ali i oni od mene o Hrvatskoj. Jedne su nam večeri napravili i domaće belgijske vafle koji su s razlogom toliko poznati u svijetu. Kod njih je dopuštena i prodaja alkohola mladima od 16. godine što me je poprilično iznenadilo, ali naravno to se ne odnosi i na žestoka pića.

Različito školovanje

Pričala sam dosta i sa svojom cimericom iz Francuske, ali i sa sudionocima iz ostalih država i primijetila kako se u njihovim školama ipak nudi nešto više izbora vezano za predmete koje žele učiti, prirodne ili društvene, i imaju više izvannastavnih aktivnosti. Moram svakako nadodati da im po znanju možemo itekako konkurirati, ali, naravno, svugdje postoje prednosti i mane. Shvatila sam koliko smo zapravo različiti, ali upravo je različitost bila ta koja nas je međusobno povezivala. I na ovome putovanju stvorila sam doživotna prijateljstva i izrazito mi je drago što sam se kasnije te godine našla u Barceloni upravo s jednim Španjolcem kojega sam upoznala na ovome projektu.

Treba što više putovati, vidjeti, doživjeti, izmjenjivati iskustva i širiti vidike. Smatram da smo na pravom putovanju bili tek onda kada nas netko pita što smo novo naučili, a mi im možemo odgovoriti. Ljudi koji putuju tek toliko ne nauče ništa novo o zemlji i ljudima koje su posjetili, već si napune galeriju fotografijama sebe ispred spomenika kojih se više i ne sjećaju. Pravi putnik je onaj koji poštuje tuđu kulturu i jezik, a za to treba biti otvorenog uma i spreman za sve. Za mene je putovanje prava škola za život koja nam je svima potrebna jer je realizacija svega onoga što u teoriji, tj. u školi naučim i što u školi ne mogu naučiti, a trebat će mi za cijeli život.

Elizabeta Videković, 4.b