Moj pametni (ne)prijatelj

Statistika kaže kako je danas u svijetu više mobitela nego ljudi, a istraživanja su potvrdila kako većina mladih generacija uopće ne zna za život prije digitalnog. Da se trebamo odmaknuti od svojih mobitela čuli smo nebrojeno mnogo puta, ali na to često reagiramo jednako kao i na prvi, a nerijetko i tri naredna alarma ponedjeljkom ujutro. Dakle, reakcije gotovo pa i nema. Manjak naših reakcija i više su nego nadoknadile starije generacije, osobito naši roditelji. Pored svega što se u našem društvu svakoga dana zbiva, plastična kutijica koju držimo u rukama za njih je svjetski problem broj jedan. Problem koji ja i nisam baš razumjela jer, pobogu, moj mobitel i ja baš se dobro slažemo. Zbog načina na koji se prema njima često ponašamo, mobitele sam si često znala predočiti kao naše životne suputnike koji nas, iako tu uglavnom nema nekakve međusobne ljubavi, uveseljavaju i pružaju sve što nam je potrebno. Kada dođe do nekakvih problema u vezama, bračni će savjetnici često predložiti kvalitetno provođenje zajedničkoga vremena, a ja sam sa svojim mobitelom upravo to i činila. Tu se radi o satima koji su provedeni tipkajući ili, kako bi se reklo, buljeći u ekran, a moje ponašanje ne može se nazvati endemičnim jer je ovdje riječ o većini nas mladih. No unatoč našim naporima, svakih nekoliko godina naši zajednički životi nažalost ipak završe, bilo zbog naših nepomirljivih razlika ili zato što ih poželimo zamijeniti za nekog novog i mlađeg, no sve je to normalno, broj rastava u društvu ionako raste.

Kako oni uspijevaju, a mi ne

Kamo mi, tamo i naši mobiteli, a moj je tako sa mnom stigao do Belgije gdje sam sudjelovala na projektu i imala priliku boraviti u jednoj isusovačkoj školi. Svima će na spomen ove zemlje prvo na pamet pasti čokolada, pivo ili vafli, ali meni će zauvijek u sjećanju ostati da učenici koje sam tamo upoznala svoje mobitele u školi ne smiju izvaditi ni pod odmorima, a kamoli nastavom. Ovo je nama Hrvatima, a i većini stranih učenika koji su tada tamo boravili, bilo čudno, a rekli bi neki čak i nehumano pravilo. No ako je to stvarno tako strašno, kako onda ti ljudi uspiju preživjeti tih devet mukotrpnih mjeseci nastave? Odgovor je jednostavan, to uopće nije strašno, a još manje nemoguće. Razgovarajući s tamošnjim učenicima, saznala sam kako im zabrana mobitela uopće ne predstavlja problem jer, umjesto da s nekim komuniciraju preko poruka, pričat će uživo sa svojim kolegama, a osoba koja je nešto objavila na društvenim mrežama dok su oni bili u školi neće imati ozbiljne posljedice ako njezinu objavu lajkaju nakon nastave. No njihov način razmišljanja daleko je od onoga na našem brdovitom Balkanu. Njima je mobitel poput starog poznanika s kojim, kada ga susretnu, rado popričaju, ali bez čije im prisutnosti nije teško, dok se s druge strane mi ne možemo zamisliti bez svojih pametnih uređaja. Jednom sam prilikom u školi razgovarala s nekoliko svojih vršnjaka koji nisu znali odgovoriti kako bi oni živjeli bez svojih mobitela jer, kako je jedan rekao, oni jedan drugog upotpunjuju. Iako se zbog ovakvog načina razmišljanja to nama možda čini nemoguće, na primjeru sam belgijskih učenika ipak vidjela kako se, vjerovali ili ne, može živjeti daleko od virtualnog svijeta. A kako već vrijedi mišljenje kako su zemlje Zapada u mnogočemu naprednije od nas, možda je vrijeme da priznamo kako se bolje nose i s ovime.

Koliko lajkova, toliko vrijediš

Društvene mreže, na koje dokazano otpada najviše vremena provedenog na mobitelima, zamišljene su kao mjesto gdje se možemo izraziti, povezivati s drugima i dijeliti životne trenutke s nama bliskima. No kao što se dogodilo i Kolumbu na putu do Indije, svi smo mi zalutali u korištenju društvenih mreža. Kolumbo je na kraju dana bar uspio otkriti Ameriku, ali mi smo samo upali u ponor krivih vrijednosti i mržnje. Broj koji piše ispod nečije objave na Instagramu ili Facebooku postao nam je važniji od njezinog sadržaja, a online popularnost mjerilo za sve. Ali sva ta pažnja i popularnost su lažni, u stvarnom životu vrijede koliko i sav novac koji ste skupili igrajući igricu Farmville na Facebooku. Kao i u igrici, na društvenim mrežama gradimo lažnu sliku o sebi i svom životu, ali kada ju ugasimo zapravo nemamo ništa od toga. Često kao da zaboravimo na ovu činjenicu, pogotovo mi djevojke, pa sate i sate provodimo listajući kroz feed tamo neke osobe koja na svojim fotografijama, za koje je očito da su prošle kroz svih dvanaest krugova Photoshopa, skuplja tisuće lajkova i u nama pobuđuje zavist. U takvim trenucima postajemo poput zle maćehe, a mobitel naše ogledalce kroz koje progonimo svoje Snjeguljice. Odjednom postajemo hrabri te činimo i govorimo ono za što u javnosti možda i ne bismo imali dovoljno hrabrosti, ali koje na ovaj način ima puno veće posljedice. Umjesto nekoliko ljudi pored nas koji bi inače čuli naš komentar o osobi s druge strane prostorije, sada puno veći broj ima pristup istima, a mi sebi samo na taj način stvaramo neprijatelje, od kojih nam najveći postaje naš mobitel.

Pametni telefoni nas zaglupljuju

Djeca će nam zbog mobitela zaboraviti pisati i postati glupa. Brige su ovo mnogih koji smatraju da će mlađe generacije zbog silnog tipkanja na svojim mobitelima zaboraviti kako držati olovku u ruci, a koje će, ako na svoje pitanje ne dobiju odgovor čim ga utipkaju u tražilicu, odmah odustati umjesto da ga pokušaju pronaći u nekoj od knjiga. Ako je ovo stvarno ozbiljan problem, zašto onda činimo sve kako bismo još više pogoršali trenutno stanje? Slavna kurikularna reforma, o kojoj se već neko vrijeme ne prestaje pričati, kao novost u naš obrazovni sustav donosi tablete. Djeca će odsada u školi, mjestu gdje bi trebala naučiti pisati, ni manje ni više nego provoditi svoje vrijeme tipkajući, a na pitanja tražiti odgovore putem dodatnih sadržaja koje će, pogađate, imati na svojim tabletima. Suradnje između naših i svjetskih stručnjaka izgleda baš i nema jer, umjesto da nas u skladu s brojnim svjetskim znanstvenim istraživanjima potiču da provodimo što manje vremena pred ekranima, oni rade suprotno. No smatram kako razloga za brigu nema te kako nećemo tako lako zaboraviti pisati. Na kraju dana, ako se s našim rukopisima nešto stvarno i dogodi, dešifrirati ih neće biti problem. Mislim da su nas liječnici dovoljno izvježbali.

Kao i slatkiši, sve u granicama normale

Ne sjećam se kad sam zadnji put upoznala osobu koja ne voli apsolutno nijednu vrstu slatkiša, ako i postoje, takve su osobe rijetke. Na rođendan pušemo svjećice koje se nalaze na vrhu torte, s vremena na vrijeme kada je to potrebno, utjehu ćemo pronaći u čokoladi, ali ako pretjeramo s bombonima, posjet zubaru bit će neophodan. Ista je stvar po mom mišljenju i s mobitelima.  Pomoću njih ćemo ovjekovječiti neke sretne trenutke, ponekad ubiti dosadu ako stvarno nemamo drugih načina, ali prevelike količine dovest će nas do problema. I zato shvatimo te male pametne plastične kutijice kao svoje dobre poznanike i prijatelje, a ne činimo ih svojim neprijateljima.

Antonia Mišić, 3.a